Što je to toliko stvaralačko u ljudima, koji je to motor pokretač, snažniji od uragana, od potresa, od vatrene stihije...

Upravo sjedim u toploj sobi, okružena svjetlom svjeće, i svojim mislima obavijenima maramom, znate onom kojom se nekada prekrivalo lice ožalošćene udove na posljednjem ispraćaju svoga ljubljenoga... I odjednom se pokrene bujica riječi, koje ne stignem prenjeti na papir zbog brzine kojom nalijeću, i silinom osjećaja kojima lupaju u tijelo i dušu... Osjećaji se prelijevaju preko ruba, oči mi počinju suziti... Jel to to, višak osjećaja koji ne stane u dušu, koji se mora izbaciti van inače bi tijelo popucalo? Zar je to ono što pokreće moje riječi u vrtlog, zar je to ono što bi ja mogla nazvati mojom umjetnošću? Kakva je umjetnost pretočiti tugu u nešto lijepo? Kako se to radi?

Ponekad poželim da mi tuga postane nijemi suputnik, koji će me pratiti samo sjenom, bez ijedne jedine riječi... Poželim da mi njezina suprotnost postane glasnik visokih frekvencija...  Jeste ikad poželili biti sirena, koju hoćeš, nećeš moraš ćuti i upitati se zbog čega je sada ovdje... E pa zašto motor pokretač mojih misli nebi mogla biti sirena sreće i veselja? Zar takva umjetnost nije puno ljepša, razigranija? Ili sam jednostavno osuđena pretvarati tugu u nešto što nema svoj prvotni oblik?

Gledajući plamen svijeće, suznim očima, i tugom u sebi, on odjednom počinje plesati, izvijati se toliko da me strah da se ne ugasi...Jel trenutno je on moj traćak svjetla u tami, i jedini glasnik onoga nečega duboko sakrivenog, koje čeka svoj trijumf...

Nažalost, u trenu se istegnuo i ugasio... Kao i TI kad si zatvorio svoja vrata silinom koja je otpirila svaki oblik nade u ljepše sutra...

Ovoga dana, kasnog nedjeljnog popodneva, nemam saveznika koji će me izbaviti iz stanja  prekrivenog maramom udovice...

Moj motor pokretač i dalje ostaje tuga...